Sjećaš li se Doli Bel

Více o knize

TRIDESET i šest beskrajnih sati je prošlo otkako nije vidio Doli Bel, i otkako ona nije vidjela njega. Svoje je sate bez nje Sabahudin punio maštom i snom i ona je ponovo bivala uz njega, sasvim stvarna, živa i tjelesna, s podatnošću kakve u javi Sabahudin još nije doslutio. Sada hiti dvorištem izmedu baraka, s dvostrukim doručkom u rukama, i pita se otkuda u njenom plačnom biću snaga da podnese sve ove sate i dane svoje samoće i trpnje. Kako joj je bilo bez mene?"-upitoo se u spretnoj hitrini preskaču ljestve. Odgovor je čuo prije nego što joj ugleda brižno napaćeno lice. -Više me nikad ne smiješ ostavljati samu! -Dobrojutro! -Ništa dobrojutro! nego: jesi li čuo šta sam rekla? -Čuo sam. Da te ne ostavljam sam... -Nikad više! "Bože, pa ona je moja!"-pomisli Sabahudin pre-plavljen moćnim talasom sreće. "Ona je moja!" Učini mu se da je njegov noćašnji san bio stvarnost, da sve ovo teče po knjizi njegovih prethodnih života, i da je ona u istoj ovaj minuloj noći, morala sanjati isti san-stvarnost. Buljio je u njeno lice razrogočenih očiju, utrnulog tijela i mrtvih ukočenih ruku s besmislenim komadima hljeba medu prstima -Nikad više-promuca spuštajući hljebove na kartonsku podnu trpezu