Bojana Zeljko-Lipovšćak Knihy

Hermann Hesse, nositel Nobelovy ceny, u nás známý především jako autor Stepního vlka, je jedním z předních představitelů měšťanského humanismu v německé literatuře 20. století. Jeho romantismem ovlivněné, lyricky laděné prozaické dílo je silně autobiografické a odráží problémy a krize tohoto citlivého spisovatele, zvláště rozpor mezi duchem a smyslovostí, rozumem a citem. V Narcisi a Goldmundovi staví proti sobě tyto dva postoje k životu, etický a estetický, myslitele a umělce, logos a eros, asketického mnicha Narcise a umělecky nadaného Goldmunda, který stojí v popředí románu. Prožívá nesčetná milostná dobrodružství, při nichž hledá praobraz matky, ženy jakožto Evy a Madony. Je to kniha velice hluboká a čtenářsky přitažlivá. Obálku s použitím barevné reprodukce obrazu Paula Kleea Ptačí zahrada a vazbu s kresbou téhož autora navrhl Milan Hegar.

Uprostřed noci je v šanghajském přístavu brutálně zavražděn člověk, který tam pokoutně fotografoval. Krátce poté ředitel tajné špionážní organizace Alfa informuje amerického prezidenta o čínské lodi s nebezpečným nákladem. Tuny chemikálií vydávaných za hnojiva mají údajně sloužit k výrobě zbraní hromadného ničení – a za jejich cíl je určen Irák, kde tehdy ještě vládl Saddám Husajn. Prezident nemůže nechat loď přistát, zároveň však nechce ohrozit přijetí pracně vyjednané americko-čínské smlouvy o lidských právech. Žádá proto nezpochybnitelný důkaz o tom, co loď převáží. Náročným úkolem je pověřen podplukovník Jon Smith. Již po první schůzce na Tchaj-wanu může být rád, že vůbec zůstal naživu, ale vojenská čest mu velí splnit rozkaz. Zatímco se tajemné plavidlo s každou hodinou blíží k cílovému přístavu, Smith zjišťuje, že za vším stojí mezinárodní spolčení, které sahá až na vysoká místa v Číně i Spojených státech.

Pokračování autorovy knihy Dítě zvané "To" o malém trosečníkovi, který byl týrán matkou alkoholičkou. Dvanáctiletý chlapec je soudně předán do státní péče, která v americkém prostředí znamená pěstounskou péči. Chlapec v krátkém čase vystřídá několik rodin, má potíže se školou, octne se dočasně i v polepšovně, nakonec zakotví v rodině, kde dospěje. Kniha dokládá význam pěstounské péče a výchovy v náhradní rodině, kde opuštěné děti dostávají to nejcennější - porozumění a lásku

Glavna junakinja ovog romana mlada je psihologinja Sybille Eisendracht, koju na samom početku priče ostavi muškarac s kojim je živjela. Iako se s tim pomiri i shvati koliko su se, zapravo, slabo poznavali, Sybile vrag neće dati mira. Ne samo da će saznati tko je dobrostojeća nova djevojka njezina bivšeg dečka, već će se, preodjevena u kućnu pomoćnicu, uvući i u njihov stan. Njezinim ulasneće biti kraja komičnim situacijama i zabunama, a svo će troje protagonista iz te situacije izvući pouke i shvatiti što ljubav jest a što nije i što novac ima s tim.

Značajna arheološka nalazišta u Narodnoj Republici Kini u posljednje su vrijeme ponovno izazvala pažnju javnosti i na Zapadu. Nova sustavna iskopavanja u proteklih četrdeset godina korjenito su izmijenila cjelokupnu kinesku povijest umjetnosti. »Kulturna revolucija«, koja je pogubno djelovala u mnogim društvenim područjima, na ovom nije ostavila značajnijeg traga. Kineska je povijest puna takvih kobnih događaja s najtežim posljedicama. Politička razilaženja u mišljenju, koja su se često rješavala ratom, imala su strašne posljedice, posebno na umjetničkom polju. Gradnja kuća i palača od laganih materijala bila je mnogo puta razlogom da je samo jedan izvor požara mogao pretvoriti u prah i pepeo čitav grad, a s njime i sve umjetničke spomenike, bilo da su to zidne slike, skulpture od drva ili slike smotane u svitak. Nerazboritost nekih vladara prouzrokovala je i dodatne gubitke. Tako je car Liang Yuandi (vladao 552. - 555.), vladar male carevine na jugu Kine, dao spaliti svoju veliku zbirku umjetničkih slika, kad je odlučio postati budistički monah. Takva obijesna i sudbonosna uništavanja dovela su do toga da su umjetnička djela od prolaznih materijala, a iz ranih dinastija, ostala očuvana u vrlo malom broju. Tu žalosnu sliku posljednjih su godina promijenili uspjesi arheologa.

Obično se kao vrijeme osnutka Rima određuje sredina 8. stoljeća, 753. godina prije Krista. Neka i nama ta godina posluži kao uporište. To je prva godina rimskoga kalendara koji broji godine od osnutka grada Rima, ab urbe condita. Arheološki nalazi iz najnovijega doba potvrđuju već dugo proturječnu teoriju. Doista su na Palatinu pronađeni ostaci kupališta iz sredine 8. stoljeća, to jest iz vremena kada su se prvi naseljenici smjestili u Velikoj Grčkoj i na Siciliji.Situaciju u Italiji u ono doba karakteriziraju velike suprotnosti. Kraj u kojem će nastati Rim poharala su dva velika vala invazije prije samog osnutka grada. Prvi došljaci bili su indoeuropskoga podrijetla i živjeli su u posebnom tipu naselja poznata kao teramara. Vladali su tehnikom obrade bakra i spaljivali su svoje mrtve. Živjeli su u selima trapezastog oblika, a katkad su sela bila građena u močvarnim predjelima.

Kako treba prilaziti grčkim spomenicima? Treba li ih promatrati istim znatiželjnim, ali i površnim pogledom kao bavarske kraljevske dvorce, Westminstersku opatiju ili egipatske piramide? Jamačno ne, jer grčke građevine za nas nisu tek običan estetski prizor. Promatrali ih mi na licu mjesta ili im se divili na fotografijama, riječ je uvijek o »putovanju k izvorištima«. Što se tiče izvorišta europske civilizacije - tog važnog pitanja u odnosu na njezinu sadašnju krizu - suprotstavljaju se dvije velike teorije. Prema prvoj europska kultura proizlazi iz kršćanstva koje opet ima izvorište u judaizmu. Shodno tome naše bi predodžbe o moralu i vrlini proizlazile najvećim dijelom iz takozvanoga judaističkog kršćanstva čiji su najvažniji spisi Stari i Novi zavjet. Tu je riječ ponajprije o moralnim i vjerskim vrijednostima. Druga teorija kaže kako konstitutivni elementi naše kulture i našega društva proizlaze iz Rima i posebno iz Grčke. Grci su utemeljili znanosti, ponajprije matematiku i logiku, a Rimljanima dugujemo pravo i zakone.

David Webb, alias Jason Bourne, profesor lingvistike na sveučilištu Georgetown, višestruko je opterećen svojom prošlošću u kojoj je izgubio suprugu i dvoje djece, a nakon traume koju je doživio kao tajni agent američke obavještajne službe izgubio je i pamćenje. Fragmenti nekadašnjeg burnog života, međutim, uporno ga progone vraćajući se nenajavljeno u neobjašnjivim sekvencama. Kada se u to umiješa i nemilosrdni ubojica Khan, Jasonova realnost dobiva novu, ubojitu dimenziju, ali i nove nepoznanice vezane uz davne događaje. S druge strane samit svjetskih vođa u opasnosti je od strane čečenskih terorista, a u svemu se, poput pauka, pojavljuje i predsjednik Humanistasa - humanitarne organizacije za zaštitu ljudskih prava na svjetskoj razini. Ubojstvo visokog dužnosnika obavještajne službe te nestanak vrhunskog stručnjaka za biološko oružje dovode Jasona u centar pomno isprepletene paukove mreže satkane od izdaje, zavjere, dvoličnosti...

Japanski krajolici su puni promjena, od zelenih bambusa do zelenih borova. Njihovo obilje, njihova svjetlosna snaga oduševljavaju strančev pogled, a japanska sposobnost osjećanja daleko seže pod utjecajem tog prirodnog bogatstva. Stapanje japanske duše s prirodom posebno se osjeća u prebivalištu bogova, svetištu, svetom mjestu. Ondje se i sama božanstva stapaju s krajolikom. Drveće, vodopadi, šume, planine, božanski su elementi, kao uostalom i čovjek koji iz tih izvora crpi svoju snagu. Simbol ove simbioze u zemlji s raznovrsnim mnoštvom drveća i cvijeća nije ni duhovni svijet čovjeka, ni vanjski svijet, već šuma. ''Uvijek, u svako doba, japanska umjetrnost krije duh koji je uvijek povezan s krajolikom. Taj duh Japanci nazivaju mono-no awarw, što se može definirati kao traganje za kontemplativnom harmonijom koja vodi do spoznaje da je u tom svijetu sve, pa i sam svijet, prolazno i da mora nestati'' (Kawabata)

Je li Bizantsko Carstvo tek proširenje Rimskoga Carstva čija se moć proteže sve do Afrike? Za Charlesa Diehla Bizantsko Carstvo počinje »onoga dana kada je Konstantin utemeljio Konstantinopol i od njega učinio drugi glavni grad Rimskoga Carstva, onoga drugog svibnja 330.« Dvor mijenja sjedište, a zatim i uprava. Tako se nova metropola razvija na štetu stare. U 4. stoljeću još se mogu nametnuti rimske institucije. Pošto su se rimski carevi Dioklecijan (285. - 305.) i Maksimijan zahvalili na prijestolju, slijedi razdoblje nemira i borbi za vlast podijeljenu između Istoka i Zapada. Konstantin, sin nasljednika »Augusta«, koji su s »Cezarima« tvorili tetrarhiju koja je započela s Dioklecijanom, isključuje i na Istoku i na Zapadu jednog po jednog protivnika i sada je sam na čelu uzdrmanoga carstva. Godine 313. donosi edikt o toleranciji, tzv. Milanski edikt koji omogućuje kršćanima da se ponovno domognu svojih imanja i prava koja su im oteli te da u neograničenoj slobodi obnašaju svoj kult