Ivanka Šestan Knihy

Obično se kao vrijeme osnutka Rima određuje sredina 8. stoljeća, 753. godina prije Krista. Neka i nama ta godina posluži kao uporište. To je prva godina rimskoga kalendara koji broji godine od osnutka grada Rima, ab urbe condita. Arheološki nalazi iz najnovijega doba potvrđuju već dugo proturječnu teoriju. Doista su na Palatinu pronađeni ostaci kupališta iz sredine 8. stoljeća, to jest iz vremena kada su se prvi naseljenici smjestili u Velikoj Grčkoj i na Siciliji.Situaciju u Italiji u ono doba karakteriziraju velike suprotnosti. Kraj u kojem će nastati Rim poharala su dva velika vala invazije prije samog osnutka grada. Prvi došljaci bili su indoeuropskoga podrijetla i živjeli su u posebnom tipu naselja poznata kao teramara. Vladali su tehnikom obrade bakra i spaljivali su svoje mrtve. Živjeli su u selima trapezastog oblika, a katkad su sela bila građena u močvarnim predjelima.

Kako treba prilaziti grčkim spomenicima? Treba li ih promatrati istim znatiželjnim, ali i površnim pogledom kao bavarske kraljevske dvorce, Westminstersku opatiju ili egipatske piramide? Jamačno ne, jer grčke građevine za nas nisu tek običan estetski prizor. Promatrali ih mi na licu mjesta ili im se divili na fotografijama, riječ je uvijek o »putovanju k izvorištima«. Što se tiče izvorišta europske civilizacije - tog važnog pitanja u odnosu na njezinu sadašnju krizu - suprotstavljaju se dvije velike teorije. Prema prvoj europska kultura proizlazi iz kršćanstva koje opet ima izvorište u judaizmu. Shodno tome naše bi predodžbe o moralu i vrlini proizlazile najvećim dijelom iz takozvanoga judaističkog kršćanstva čiji su najvažniji spisi Stari i Novi zavjet. Tu je riječ ponajprije o moralnim i vjerskim vrijednostima. Druga teorija kaže kako konstitutivni elementi naše kulture i našega društva proizlaze iz Rima i posebno iz Grčke. Grci su utemeljili znanosti, ponajprije matematiku i logiku, a Rimljanima dugujemo pravo i zakone.

Japanski krajolici su puni promjena, od zelenih bambusa do zelenih borova. Njihovo obilje, njihova svjetlosna snaga oduševljavaju strančev pogled, a japanska sposobnost osjećanja daleko seže pod utjecajem tog prirodnog bogatstva. Stapanje japanske duše s prirodom posebno se osjeća u prebivalištu bogova, svetištu, svetom mjestu. Ondje se i sama božanstva stapaju s krajolikom. Drveće, vodopadi, šume, planine, božanski su elementi, kao uostalom i čovjek koji iz tih izvora crpi svoju snagu. Simbol ove simbioze u zemlji s raznovrsnim mnoštvom drveća i cvijeća nije ni duhovni svijet čovjeka, ni vanjski svijet, već šuma. ''Uvijek, u svako doba, japanska umjetrnost krije duh koji je uvijek povezan s krajolikom. Taj duh Japanci nazivaju mono-no awarw, što se može definirati kao traganje za kontemplativnom harmonijom koja vodi do spoznaje da je u tom svijetu sve, pa i sam svijet, prolazno i da mora nestati'' (Kawabata)

Je li Bizantsko Carstvo tek proširenje Rimskoga Carstva čija se moć proteže sve do Afrike? Za Charlesa Diehla Bizantsko Carstvo počinje »onoga dana kada je Konstantin utemeljio Konstantinopol i od njega učinio drugi glavni grad Rimskoga Carstva, onoga drugog svibnja 330.« Dvor mijenja sjedište, a zatim i uprava. Tako se nova metropola razvija na štetu stare. U 4. stoljeću još se mogu nametnuti rimske institucije. Pošto su se rimski carevi Dioklecijan (285. - 305.) i Maksimijan zahvalili na prijestolju, slijedi razdoblje nemira i borbi za vlast podijeljenu između Istoka i Zapada. Konstantin, sin nasljednika »Augusta«, koji su s »Cezarima« tvorili tetrarhiju koja je započela s Dioklecijanom, isključuje i na Istoku i na Zapadu jednog po jednog protivnika i sada je sam na čelu uzdrmanoga carstva. Godine 313. donosi edikt o toleranciji, tzv. Milanski edikt koji omogućuje kršćanima da se ponovno domognu svojih imanja i prava koja su im oteli te da u neograničenoj slobodi obnašaju svoj kult