Ovo je pionirski rad na hrvatskom govornom području koji po prvi put uvodi misao talijanskog filozofa Luigia Pareysona u filozofski-teološki korpus. Knjiga, kroz prizmu Pareysona i Levinas, istražuje duhovnu ostavštinu Zapada nakon Hegelovog sustava, koji je završio u historicizmu i "mistici konačnoga". Ovi autori, inspirirani judeokršćanskom tradicijom, nude koncept "transcendencije beskonačnoga". Pareyson izlaže hermeneutiku iz ontologije, postavljajući povijest kao prostor "objavljujuće misli", dok Levinas, kroz fenomenologiju ljudskog lica, dolazi do ideje "suviška" koji nadilazi povijesno prisutno. Oba autora razvijaju etiku odgovornosti, naglašavajući da drugi nije reduciran na isto, što može dovesti do manipulativnih i totalitarnih tendencija. Etike konačnoga, napuštajući judeokršćansko naslijeđe, gledaju povijest kao skup mitova korisnih za etičko usavršavanje, definirajući se kao novopoganstvo. Dijalog između grčke i judeokršćanske paradigme, koji je kroz povijest bio plodan, predstavlja temelj za nastanak Europe. Knjiga poziva na ponovno otvaranje tog dijaloga u kontekstu tehničko-znanstvene ere, koristeći metaforu "nomadske misli" kao prostor susretanja.
