Neimenjivi

Více o knize

Kao i većina Beckettovih djela, duža pripovijetka (posrijedi je, uvjetno rečeno, pripovijetka, jer ne iskazuje naznake romaneskne strukture) Neimenjivi naizgled djeluje kao djelo – ni o čemu. Zacijelo, i u takvom lakonskom tumačenju ima mnogo istine, jer ako govori (a govori) o smislu (života, egzistencije, kulture...), Beckett nije daleko od slike svijeta u kojemu smisao – ne postoji. Formalno gledajući, Neimenjivi je dugotrajan, kao u dahu ispisan solilokvij, u kojemu čitamo da "sadržaj nije važan, njega nema". Ispisan je u prvom licu jednine, no ako dijelom i razumijevamo (ne uvijek i ne u potpunosti) što nam se pripovijeda, nije nam baš jasno tko nam to pripovijeda. Štoviše, zarana se razotkriva da to nije jasno ni samom pripovjedaču. Zato on ne samo da nema imena nego je i "neimenjiv". U tom šumu jednosmjernog komunikacijskog kanala i u toj šumi riječi od kojih ne vidimo stabla, Neimenjivi je možda ključno djelo (usput, ovo je prvi prijevod na hrvatski!) u detekciji cjelokupnoga Beckettova opusa, a što – paradoksalno kao što je i sam autor paradoksalan – ponajbolje govori o njegovoj kompleksnosti... Uostalom, evo jednog od karakterističnih umovanja Beckettova junaka: "Ali umjesto da kažem ono što nisam trebao reći i što više neću reći, što ću možda reći budem li to mogao, ne bi li bilo bolje da kažem nešto drugo, makar i to ne bi bilo ono što bi trebalo biti?"